Autor: Jakob Augstein


Film Olivera Stona o Edvardu Snoudenu koji ovih dana stiže u bioskope je patetičan. Patos je holivudska specijalnost, ali priča o Snoudenu i jeste patetična. On se žrtvovao za sve nas. Pokazao nam je da smo svi mi žrtve američkog tehnološkog imperijalizma. Pokazao nam je stvarnost u kojoj živimo. Krajnje je vrijeme da se 3 godine od kada nam je otkrio digitalne mahinacije SAD zapitamo šta će biti sa njim.
Kada je prije 2 godine umro Benjamin C. Bradli, Barak Obama je napisao zahvalnicu.
Bradli je bio glavni urednik Vašington posta. Obama je podsjetio da je ovaj veliki novinar dobio predsjedničku medalju časti, jedno od najviših priznanja u SAD, i dodao da je pod Bradlijevim vođstvom ispisivana istorija „koja nam je pomogla da bolje razumijemo svijet u kome živimo“.
Obama je spomenuo i pentagonske papire. Riječ je o dokumentima koje je bivši službenik američke vlade Daniel Elsberg dao novinarima. Iz njih se saznalo da su 4 uzastopna američka predsjednika lagala javnost o namjerama i toku rata u Vijetnamu. Američka vlada je pokušala da osudi Elsberga, baš kao što to Obama pokušava sa Snoudenom.
Ellsberg je danas u SAD heroj, ali nije to bio oduvijek. Vjerovatno će jednom oni koji Snoudena smatraju izdajnikom shvatiti koliko nas je ovaj čovjek zadužio. Zbog njega bolje razumijemo naš svijet. Ono što smo ranije odbacivali kao paranoju, danas je činjenica: svi smo nadzirani. Zahvaljujući Snoudenu znamo da: 1. američka obavještajna služba NSA nadzire telefonske razgovore u SAD i prisluškuje ljude širom svijeta, uključujući i njemačke građane, bez obzira da li je riječ o privrednicima ili političarima; 2. NSA je imala pristup bankama podataka najvećih svjetskih internet kompanija poput Gugla, Fejsbuka, Epla, Majkrosofta, Jahua.
NSA zadire direktno u fizičku strukturu interneta, u optičke kablove i mrežna čvorišta; 3. NSA je bezbroj puta prekršila sopstvena pravila o zaštiti podataka; 4. Njeni saradnici su ove tehničke mogućnosti zloupotrebljavali za privatne seksualne razgovore…
Neki ljudi sve ovo ne žele da znaju. Julian Reichelt, koji je u međuvremenu postao glavni urednik Bilda, napisao je odmah po objavljivanju Snoudenovih otkrića: “Da, sada znamo koliko je sveobuhvatan nadzor SAD. Možemo to da slavimo kao pobjedu naših ljudskih prava, ali je tačno i to da slavimo pogrešnu osobu. Snouden je heroj onih koji žele da postave bombe po Berlinu, Madridu i Londonu”.
Ovo je jedna od najvećih grešaka u tumačenju Snoudenovog slučaja. Riječ je o uvjerenju da je američkim tajnim službama najvažnija borba protiv terorizma. Snouden je izašao u javnost jer je otkrio da ove službe sa svim svojim mogućnostima već odavno nisu oružje za borbu protiv terorizma, već oružje u borbi za političku, ekonomsku i vojnu hegemoniju. One su sredstvo sile.
Šta bi se desilo kada bi ovu moć stekle “pogrešne” osobe? Postoje li uopšte “prave” osobe za takvu moć? Svako može da razmisli šta bi se desilo sa demokratijom kada bi Donald Tramp ili Marin Le Pen raspolagali sredstvima totalne digitalne kontrole.
Druga velika greška je pitanje legalnosti. Upravo ovim argumentom se od Snoudena distancira Vašington post. Bradlijev list, koji je i sam učestvovao u Snoudenovim oktrićima, sada piše kako je većina onoga što je on otkrio potpuno “nelegalno”.
Medij koji je objavio pentagonske papire mora da zna da ako je legalnost najvažnija, građanska neposlušnost ne bi bila moguća. Nije ispravno sve što je zakonito, a ni svi zakoni nisu pravedni.
Upravo su zakoni SAD spriječili Snoudena da se vrati i odgovara za optužbe primoravši ga da zaštitu potraži u Rusiji Vladimira Putina. Neverovatno je cinično to što Vašington post u svom komentaru i to prebacuje Snoudenu, iako dobro zna da je Zakon o špijunaži, prema kome je Snouden optužen, donijet još za vrijeme Prvog svjetskog rata i da ne ostavlja prostora za pitanje da li su njegova otkrića bila u javnom interesu.
Daniel Ellsberg je uzeo Snoudena u zaštitu od optužbi da je kukavica. On piše, takođe u Vašington postu: “Mnogi se pozivaju na moj primjer i optužuju Snudena da je pobjegao iz svoje zemlje, umjesto da ostane i suoči se sa optužbama kao što sam to ja učinio. Ne dijelim njihovo mišljenje. Zemlja u kojoj sam ja tada ostao je bila drugačija Amerika. Od tada se mnogo toga promijenilo”. Edvard Snouden nije kukavica. Naprotiv, on je jedan od najhrabrijih ljudi našeg doba.
Dvadeseti januar 2017. će biti poslednji dan Baraka Obame kao predsjednika SAD. Tog dana bi trebalo da donese svoju poslednju odluku. Ovaj predsjednik, koji je bio advokat za ljudska prava, treba da amnestira Edvarda Snoudena.
www.pescanik.net